Švarceneger ne zna plesat tango

Unutrašnjost poveće prostorije plesnog studija, blago obasjanog samo stonim lampama, izgledala je misteriozno i, na neki čudan način, smirujuće. S jedne strane studija s ukusom poredani stolovi sa malim blistavim dekorima na svakom od njih, s druge strane preko cijelog zida velika ogledala, koja, pretpostavljam, služe za usavršavanje plesnih koraka, do vrata mali šank i u sredini veliki ulašteni plesni podij kestenaste boje.

Nekoliko muškaraca i žena su tiho čavrljali za stolom pored, mijenjali svoju obuću, spremali se za čas tanga ne obraćajući mnogo pozornosti na mene. Podalje, još jedna grupa polaznika plesa radila je isto to. Poput nekog svetog obreda, pomislih.  Instruktor je veselo obilazio stolove progovarajući par riječi sa svakim ponaosob. Na njegovo pitanje upućeno meni (da li sam ikad plesao prije) kratak odgovor "ne" je bio mu je  sasvim dovoljan znak da mi nije do priče.

Da budem jasan. O tangu nisam znao ama baš ništa, osim što vidjeh u filmovima "Miris žene" s Al Paćinom u glavnoj ulozi, ili pak "Istinite laži" sa glumačkim duom Jejmi li Kurtis i Arnold Švarceneger. Tango je za mene bio ples mačo muškaraca, koji u svoj frci ubijanja loših momaka imaju živaca da okače kalašnjikov o rame, zaplešu tango, i onda iz džepa izvade nekakav raketni bacač, ili teški mitraljez, i zasviraju po lopovima, bjelosvjetskim kriminalcima i teroristima, i zatim hladno nastave ples.

"Hoćemo li početi", reče instruktor, priđe šanku, i pusti muzičku numeru, toplu, blagu i meku, bez oštrih zvukova, Tango to Evora, Loreena McKennitt, kako saznadoh kasnije. "Nimalo švarcenegerski", pomislih. Polaznici se, bez imalo žurbe, rasporediše po plesnom podiju, sastaviše parove i, opet, nimalo švarcenegerski, pokrenuše se toplo, blago i meko, bez oštrih pokreta, i bez raketnih bacača ili teških mitraljeza.

Sve je izgledalo kao u balovima iz bajki, gdje princeze i prinčevi radosno i raskošno uživaju u životu i sreći. U tom trenutku svatih nepobitnu činjenicu: "Švarceneger ne zna plesati tango". Sat vremena proleti u teptaju, dokazujući da je bar Ajnštajn znao šta govori, kad je spomenuo relativnost vremena.

Nakon završenog sata, moja dugogodišnja prijateljica, na čiji nagovor i dođoh tu, priđe mom stolu i bez riječi poče ritual mijenjanja obuće. Nakon što je završila ritual, pogledala me je i tek tad joj na licu primjetih  samo njoj svojstven misteriozni osmjeh. Znam je već mnogo godina, i taj osmjeh mi je dobro poznat.

"I? Kako ti se čini?", upita me, još uvijek sa onim osmjehom na licu.

"Ja ovo moram da naučim. Želim da plešem tango. Hvala ti što si me dovela", izustih, i taj me odgovor drži do dan danas.

Hvala ti V.

H.T.