Uvijek sam rado bježala od svega, najradije uz muziku. Pokušala sam svirati – neuspješno. Sasvim slučajno, dođoh na čas plesa. Prvi put, na prvom času, priznajem, bilo je loše. Proizvoljno biram jedan čas na kojem sam, stvarno, odlučila da želim da plešem. Kad sam se odrekla strahova i nedoumica i odlučila da pokušam. To je moj prvi čas. Svi imamo te neke pjesme koje nam vraćaju uspomene na djetinjstvo, na prvi poljubac, na prošlost. Ja imam pjesmu koja mi vraća jednu zanimljivu uspomenu. Uspomenu na zaljubljivanje. Bez obzira gdje je čujem, sa prvim notama me vraća u malenu salu, zamračenu, sa jako lijepim podom i velikim prozorima. Nas desetak hodamo u krug i pokušavamo hodati u ritmu. Osjećaj je nekako..pospan, pokušavam da uhvatim muziku, pokušavam da kretanje tijela da prilagodim ritmu i da se stopim. Sve je blago i tiho i u naletima nespretno. To je zaljubljivanje na prvi pokret.
Kako to inače biva sa svim ljubavima, s vremenom se rasplamsalo. Sljedeća uspomena može biti pokrenuta sa dosta pjesama. Ne postoji ništa osim mene, partnera i muzike. Osjećaj je neuhvatljiv, nema pospanosti čak ni kad se pleše polako. Nema ničega, samo muzika i tango, pokret i opet muzika. Ne znam šta radim, ne znam koje korake pravim. Ali, ja plešem. Po završetku plesa, kao da se spuštam sa nekog oblaka, do kojeg ništa ne dopire, nikakva zla i nesreće. Ljudi nisu zlobni kada ih nisam svjesna, nisam nespretna i ne zanima me kako izgledam. Sve je nestalo i kada stane muzika, polako se vraćaju obrisi svijeta oko mene. Kroz glavu mi prolazi sada sasvim jasna misao – ja plešem. I to tango.
I to je to. Moj bijeg, moja ljubav. Tango.
Nema komentara:
Objavi komentar